Ozdravljenje djevojčice od leukemije, povratak bolesti i smrt
Odmah na početku želim reći kako je ovo istinito svjedočanstvo iz moje službe, koje se dogodilo prije izvjesnog vremena. Napisao sam ga na uvid svima radi opomene da se ne igramo sa zlim silama, te da se zauvijek i u potpunosti predamo Bogu.
Jednoga jutra, prijatelj me nazvao i zamolio da se odem pomoliti za jednu djevojčicu koja leži u bolnici u zadnjem stadiju leukemije, a za koju su doktori rekli da je pred njom još vrlo malo života. Ona je bila kćer njegovih susjeda, a imala je samo četiri godine.
Došao sam u bolnicu i pred odjelom su me dočekali roditelji djevojčice, te taj moj prijatelj. Upoznao sam se sa roditeljima, te su mi uplakani ukratko rekli sve o njenom zdrastvenom stanju. Na kraju su me upitali: "Je li moguće da ju Bog ozdravi?" Odgovorio sam kako je sve moguće onima koji vjeruju. Ušli smo na odjel koji je bio pun staklenih boksova u kojima su djeca ležala. Sva su djeca bila bez kose i izgledala su jako loše. Ušli smo i u boks od male Martine koja je nepomično ležala u svome krevetu. Bila je zaista u jako lošem stanju. Ipak je to bio zadnji stadij teške bolesti. Sjeo sam do nje na krevet i pogladio ju po glavi. Malo sam se pribrao, jer mi je duševno bilo jako teško gledati svu tu djecu u stanju u kojem su se nalazila. Stavio sam ruku na njenu glavu i odmah osjetio pomazanje i prisutnost Duha Svetoga. Odlučnim sam glasom zapovijedio nečistome duhu leukemije i duhu smrti da napuste djevojčicu u Isusovo Ime! Sila oslobođenja i ozdravljenja je potekla kroz moje ruke na Martinu, koja se počela tresti i duboko disati. Izgovorio sam i oslobodio zdravlje u njeno tijelo, zdravlje koje je Isus ostvario na križu prije dvije tisuće godina. Osjetio se duboki mir u cijelome boksu, i to mi je bila potvrda da je sve u redu i da je Martina ozdravila.
Nakon otprilike jednoga tjedna, isti me je prijatelj nazvao i potvrdio mi da je Martina zdrava, te da je čak i puštena iz bolnice! Krv joj je bila potpuno čista i sami doktori su rekli da je to bio Božji prst!
Roditelji su nakon toga svoje živote predali Spasitelju Isusu Kristu, te su sa Martinom i njezinim starijim bratom počeli redovito dolaziti u crkvu. Bilo ih je predivno gledati kako zajedno dolaze i radosno slave Boga. No tada su odjednom prestali dolaziti u crkvu. Nazivao sam ih da provjerim da li je sve u redu, na što bi oni svaki puta rekli da je, ali da imaju puno obaveza, no da su i dalje u hodu sa Bogom. Nakon nekog vremena osjetio sam da ih trebam pustiti, jer ni sam Bog ne želi nikoga navlačiti ili tjerati u crkvu. Na kraju se dogodilo da više uopće nisu dolazili i više se uopće nismo niti čuli.
Nakon otprilike šest mjeseci ponovno me je nazvao taj prijatelj da mi kaže kako je Martina završila u bolnici, jer se bolesti povratila, i to jako akutno. I onda opet isto pitanje - da li bi se išao pomoliti za nju? I ovoga puta sam rekao da ću otići, no u srcu (duhu) sam osjećao kako je nešto vrlo negativno. Otišao sam u bolnicu i ponovno se susreo sa njezinim roditeljima, koji su opet plakali i preklinjali me da se ponovno pomolim za Martinino ozdravljenje. Otišli smo na isti odjel, ali sada u nekakav poseban dio gdje nije više bila sa drugom djecom, već je bila izolirana i sama je ležala u jednoj prostoriji. Prostorija je izgledala kao mjesto za mrtvace! Martina uopće nije ležala na krevetu kao zadnji put, već kao na nekom ležaju za pregled. Odmah kada smo ušli u prostoriju i kada sam ju ugledao, vidio sam i jedno duhovno biće iznad nje. Bilo je svijetle boje, ali se osjećalo prisustvo zla. Pitao sam roditelje jesu li se oni ili netko od njihovih bližnjih bavili nekakvom magijom, spiritizmom, ili imaju li možda neku spoznaju da ih je netko prokleo, jer se jako osjećala zla sila. Oni su bez ikakvog razmišljanja rekli da nema ništa takvog u njihovom domu. Opet sam im postavio isto pitanje, jer sam bio duboko siguran da ima nešto jako loše u njihovom domu. Oni su opet isto odgovorili i samo su tražili da se što prije pomolim za njihovo dijete.
Kada sam prišao tom ležaju, onaj duh kojega sam vidio je nestao, ali sam ga i dalje osjećao. Stavio sam ruku na Martinu i osjetio sam da neće biti ozdravljena kao prošli puta, te da će umrijeti. Progunđao sam nešto kao neku molitvu i rekao roditeljima da trebaju još dobro razmisliti o onome što sam im rekao i da bi trebali opet krenuti u crkvu. Nakon toga se nisam više nikada čuo s njima. Prošlo je nekoliko mjeseci i prijatelj mi je javio da je Martina preminula, te da je bio na njenom sprovodu na kojemu mu je Martinina mama rekla nešto što ga je šokiralo.
Dok su stajali nad njezinim lijesom, koji je bio već u grobnoj rupi, Martinina se mama okrenula prema njemu i počela mu onako plačljivo, ali i hladno, govoriti o tome što se zapravo dogodilo. Jedne noći, kada je mala Martina imala svega nekoliko mjeseci, njezina se mama probudila usred noći. Pogledala je automatski prema njezinom krevetiću i vidjela je nekakvo biće (duha) kako stoji odmah pored nje. Duh ju je pitao koje dijete mu želi predati, sina koji je tada imao četri godine ili Martinu koja je imala nekoliko mjeseci. Odgovorila je kako mu predaje Martinu. Ujutro kada se probudila, mislila je da je sve to samo sanjala. Prošle su četri godine i opet se jedne noći probudila i pored Martininog kreveta vidjela istog duha koji ju je pitao isto pitanje: "Koje ćeš mi dijete predati?" Martinina mama je ponovno rekla kako mu predaje Martinu. Ujutro se probudila i opet pomislila da je sve to samo ružan san. Međutim, nakon kratkog vremena Martini nije bilo dobro, pa su je odveli kod liječnika koji ju je pregledao i poslao kod specijalista, gdje joj je dijagnosticirana leukemija.
Kada mu je ispričala tu priču nad grobom njene Martine, on ju je sa velikim čuđenjem zapitao: "Zašto to nisi rekla pastoru Željku kada te je više puta pitao jeste li imali nekakav doticaj sa silama tame?" Samo je kratko odgovorila kako ne zna zašto. Bio sam šokiran! Pitao sam Boga kako je moguće da se takvo nešto dogodi? Bog mi je pokazao da se to zlo tako snažno oslobodilo u njihovoj obitelji, da ih je potpuno mentalno paraliziralo. Oni su sve znali, ali nisu mogli ništa reći. Predali su se Bogu, ali mu nisu predali sve u svojim životima, te su na taj način dozvolili da se to zlo vrati i ukrade njihovo spasenje, ali i zdravlje i život njihovog djeteta! Zlo ih je odvojilo od crkve gdje su se duhovno hranili i napredovali. Nisu nažalost bili postojani, kao i mnogi drugi, te su dozvolili da ih prezaposlenost ovoga svijeta odvoji od Onoga koji je najvažniji, a to je sam Bog!
Želim i napomenuti da Martinini roditelji nisu bili loše osobe. Naprotiv, bili su jako dobri ljudi i uvijek mi je bilo ugodno biti u njihovom društvu.
A na kraju bih rekao i poučak cijele ove priče. Predajte svoje živote jedinome Spasitelju, Isusu Kristu, ali Mu predajte također i sve što jeste i sve što imate! Neka On bude i vaš Gospodin, i vaš Kralj, a ne samo vaš Spasitelj. Budite radikalni u svome hodu s Njim. Nikada nemojte imati nikakve isprike za svoju pobožnost prema Njemu. Molitva, čitanje Biblije i odlazak u Biblijsku crkvu mora postati nešto normalno za vas. Bog vas neće nikada tjerati na to, no vi sami trebate imati volju za time. Bog vam daruje svoje spasenje, ozdravljenje, oslobođenje, ljubav, mir, radost... uzvratite Mu vašom pažnjom i ljubavlju. Ljubite ga cijelim svojim srcem i Njegova zaštita, vodstvo i blagoslovi neće nikada prestati u vašim životima.
Ako trebate molitvu za ozdravljenje ili oslobođenje, ako trebate svoje čudo, javite nam se:
Mob: 091/562-7938 / E-Mail: zzidov@gmail.com